Izmisljeno u potpunosti ,skoro

Ispricati cu vam pricu o jednoj djevojci.Ispricati cu vam je samo iz jednog razloga-jer niko drugi nece.
Negdje u nekom cudnom gradu, s cudnom klimom i mrkim ljudima isticao se osmijeh jedne djevojke jer je mnogo jace sjajio i zracio nego sto su ova lica bila mutna i tmurna. Isticala se osmijehom al je i ona bila cudna, cudna drugima, a svi drugi cudni njoj.U tom gradu ljudi su se malo voljeli a puno pricali dok je eto ona mnogo voljela a malo pricala, sto zbog stidljive prirode, sto zbog razlicitih afiniteta za razgovor, a ljubavi je vjerovatno imala za sve al je nikada nije znala pokazati. Svako je neuk u necemu, ona u pokazivanju ljubavi. Cuvala je u sebi i za sebe, ne sto je htjela nego sto nije znala drugacije. Iako je imala najcesce koristeni osmijeh u biti je bila tuzna, ali to nikada ne bi priznala, cak ni samoj sebi, jer je smatrala da ljudi koji kazu da su tuzni se ne znaju radovati zivotu,a to je u potpunosti neprihvatljivo, pored svega sto zivot pruza za radovanje i srecu. Tako da o tugi ne smije biti ni rijeci,jel se ikada dobilo nesto pametno pricajuci o njoj uostalom?
Nije bitno njeno ime, godine i boja kose, u mojoj prici je samo bitno sta je nosila u sebi. Nosila je mnogo ponosa i prkosa, lijepe rijeci i razumijevanja, pomalo ljutnje i bijesa,njeznosti i krhkosti, i vec spomenute ljubavi. Ali je nekako ponekad i pronašla način da je pokaže onima koje je najviše voljela.Nekada je imala želju zagrliti čitav svijet, pomoći nekom potpunom neznancu, praviti društvo usamljenim ljudima, napraviti kuću beskućnicima,

anaakarenjinaa
Ljepota je život kad život skine koprenu sa svoga svetog lica; Ali vi ste taj život i vi ste ta koprena. Ljepota je vječnost što se gleda u ogledalu; Ali vi ste ta vječnost i vi ste to ogledalo.

Komentariši