hmm
nema ana odavno nista za reci.sve joj je nekako prazno. I misli i rijeci i osjecaji. Nije ana tuzna, samo uci i shvaca bolje nego ikad.
nema ana odavno nista za reci.sve joj je nekako prazno. I misli i rijeci i osjecaji. Nije ana tuzna, samo uci i shvaca bolje nego ikad.
Ja sam ovo slovo, ova riječ, ja sam ovo sto pišem, ja sam ova misao sto je pokušavam izazvati i složiti,ja sam ovo sto ćutim, ja sam i tuga i smijeh i nježnost i mrk pogled,ja sam i ponos i razočarenje, i jaka i slaba, i komplikovana a tako jednostavna. Hodam polako i vracam se…
I puna sam od misli i prazna sam od riječi. I sada idem putem prkosa poljem mudrosti, nema vise stranputica neodgovornosti i mastom krojene stvarnosti. Pisem drugacija slova, i moja je ambicija opet nova.
Ispricati cu vam pricu o jednoj djevojci.Ispricati cu vam je samo iz jednog razloga-jer niko drugi nece. Negdje u nekom cudnom gradu, s cudnom klimom i mrkim ljudima isticao se osmijeh jedne djevojke jer je mnogo jace sjajio i zracio nego sto su ova lica bila mutna i tmurna. Isticala se osmijehom al je i…
sretna sam. ne znam zasto ne znam koliko ali jesam i ne treba vise nista pitati. nista mi ne ide al ne smeta .. . nesto mi pade na pamet jedna recenica iz serije sto sam danas gledala: koliko nam zivot moze promjeniti jedno pitanje? huh nadovezujem i jedan odgovor jedan pogled? osmijeh? sekunda? situacija?…
Nekada ne pokazem ono sto osjecam,a nekada pokazem ono sto ne osjecam.Prešutim, odglumim, prekrijem osmijehom i hladnokrvnošću. Pola toga nisam ja. Moraš me pronaci, istraziti i razumiti. Svaki covjek je jedan veliki beskraj nikad dovoljno istrazen. I ono sto mi vidimo i osjetimo je samo jedan mali atom, zanemarljiv naspram onog sto mozemo otkriti i…
1.kada mi neko soli pamet 2.ulizice 3.Moja sestra
Zelim pricati o svojim najljepsim i najvise urezanim u sjecanje uspomenama.S obzirom da su isječci pisati cu ih u crticama. -dedina kapa koju bi mu krala i ponosno nosila(jako sam je volila na svojoj glavi ne znam zasto) -krevetac i plavi madrac sa planetama u kojem sam spavala sve dok mi pola noge nije provirilo…
Tamo negdje iza ponoci jave se svakojake zelje.Mjenjo bi sebe,svoj zivot,mjenjo bi svijet,osjecas da imas svakakve talente,zelis svasta da uradis,planiras,predvidjas..i onda sutradan kad se probudis sve te ambicije i zelje ispare :SS Desava li se to jos kome? Sta nas to pred spavanje tako motivise,a ujutru ta sva motivacija nestane? Mozda jer zivimo za ono…